Njegovo ime susrećemo već tridesetak godina u likovnim prostorima (postao je član
ULUPUBiH-a 1984. godine), ali ga nikada nismo upoznali u jednoj široj prezentaciji, sa
sagledanjem moguće imaginativne razuđenosti u oblikovanju isto tako različitih tematskih
sadržaja. Sada se on predstavio u punom svome stvaralačkom ozračju i nama pružio
mogućnost da ga temeljitije upoznamo.
Poster je bio nesumnjiv izazov za ovog umjetnika: trebalo se suočiti sa utilitarnim slojem
postera, suočiti se sa njegovim usmjerenjem ka onom krajnje zadatom, kojem se moralo
udovoljiti, ali prevesti ga na onu komunikativnu ravan koju obično zovemo – atraktivnom.
Atraktivno je bila ona tačka u kojoj se zbio glavni lom. Sigurno je da je duhovno bogatstvo,
koje je nosio u sebi, ona intelektualna potentnost što je zahtijevala od njega da joj omogući
utjelovljenje u fuguralnom određenju amblema. To su, zapravo, bili oni nemiri koji su ga
opsijedali i tražili od njega da se nadiđe ravan atraktivnog. Zahtjev za atraktivnim morao se
nadgraditi onim duhovnim i intelektualnim što je nosio u sebi. Amalgam atraktivnog i
duhovnog izlučivao je iz sebe onaj supstrat koji se, u radu na prostornim, fiksiranim
dimenzijama postera, prelijevao preko rubova zadatosti i poprimao karakter umjetničkog. To
je stadijum kada je njegov poster izlazio iz okvira primijenjenosti i postajao umjetnički
artefakt, a samog Mihajla Atijasa više ne prepoznajemo kao pripadnika sfere primijenjene
umjetnosti i moramo razmišljati o njemu kao o umjetniku koji posjeduje svoje poetičke
zasade na čijim premisama zasniva svoje umjetničko djelo. Dakako, treba reći da svi
eksponati, koje susrećemo na ovoj izložbi nisu sa sebe zbacili svlak usmjerenosti na
korisnosno, neki eksponati još uvijek očuvavaju u sebi ono namjensko. Ali, isto tako, u stanju
smo uočiti i one eksponate na kojima je namjensko u priličnoj mjeri nagriženo umjetničkom
nadgradnjom.
Umjetničkoj ravni iskaza svojih eksponata Mihajlo Atijas se približio u obradi određenih
motiva iz judaističke tradicije. Figura nikada ne ostaje sama u prostoru postera, okružena je
nizom činjenica koje upotpunjuju značenjsku dimenziju predodžbenog, upijaju u sebe
znakovitost izabranog segmenta koji je transformiran u motiv i kojem, potom, daje vizualnu
energiju. Oni koji nisu upućeni u tu tradiciju, teško mogu gonetatu sadržajnu snagu
eksponata pa svoj interes, spontano, koncentriraju na samom vizualnom rješenju. Na
jednom eksponatu prostor ispunjava ruka od ramena do raširenog dlana oko koje se
obmotava dovoljno široka traka da može u sebi sadržavati nužnu vizualnu energiju. Ruka je
smještena u mlaz svjetlosti koja se probija kroz ozvjezdano kozmičko prostranstvo. Bojeni
pigment toga prostranstva je zgusnuti plavi tonalitet. Prizor je impresivan iako je vezan za
jedan trenutak tradicije poznat pod imenom tefilin. Moćnu likovnu izražajnost nosi u sebi i
eksponat, poznat u tradiciji kao hamsa. Hamsa se obilato koristi u izradi nakita i zavjesa da bi
se ostvarila odbrana od urokljivih očiju. Ona ima svoju standardizovanu formu sa paralelno
postavljena dva palca i ispružena tri srednja prsta koji se izdižu iz neke tajanstvene posude u
čijem se središtu nalazi oko. Naš umjetnik se ipak odlučio da se poigra tim standardima: u
podnožju se nalazi neka forma amblema iz kojeg izrastaju prsti koji se utrostručuju
poprimajući viziju dubine, u dnu se nalazi oko iza čije se pozadine prostorom rasprostire
plamen, rastočen u niz bojenih nijansi, od žute do plavičaste i grimizno–crvenkaste.
Sa posebnom je interpretativnom snagom načinio likovnu predstavu hagade: iz nekog
tajnovitog jezgra u pozadini rasprskava se, u bezbrojnim mlazevima, svjetlost u gradacijama
plave boje koja ispunjava cijeli prostor slike, a u sredini, u malom polju smirene bijele boje,
nalazi se tekst ispisan hebrejskim slikovitim slovnim znacima.
Portret Mojsija obujmjen je mističnom aurom. U prostoru ozvjezdanog neba smještena je
Mojsijeva statura, stamena, ali i prozirna jer mu se kroz tijelo proziru zvijezde, a u desnoj ruci
drži ploče sa Božijim zapovijestima. Istom bojenom silinom razrađivani su i ostali eksponati:
„Zid plača“, zatim, „Mir“, „Tora“, „Yakira“ (sa čednim ženskim likom u sredini). Dva
eksponata su data u vidu alegorije sa idejom vjere u budućnost čovječanstva (u Velikom valu,
koji se obmotava oko zemljinog planeta, plovi kozmosom novorođenče sa palmovom
grančicom dok mu u susret leti golub).
Jedan eksponat izlazi iz konteksta ovih dviju tematski cjelina: na eksponatu je predstavljen
memorijalni monument, sa jevrejskim oblikom grobnih humki, postavljenih u kružnoj
postulaciji, a u sredinu je stavljen obelisk koji se visoko uzdiže u postavljenoj panorami.
Rješenje zbira u sebi niz značenjskih vrijednosti: grobne humke označavaju trajanje vremena,
poput stećaka, a obelisk simbolizira duhovnu snagu koja se svjetlosnim plamom izdiže u
prostor i zgušnjava se do monumentalne čvrstine.
Sarajevo, 16. 10. 2010.
Vojislav VUJANOVIĆ